Main menu

culakO životu u ovim predjelima prije i za vrijeme Rimskog Carstva nema pouzdanih pisanih ili arheoloških tragova ali o naseljenosti područja Rašćana  u doba  prije nove ere svjedoče mnogobrojne gomile u kojima su pronađeni grobovi s kosturima za koje se zna da pripadaju Ilirima. Na predjelu Grebine nalaze se stećci koji su nijemi svjedoci proteklih razdoblja. Najveci je dug 200cm, širok 100 i visok 160 cm. Na njima se mogu vidjeti neki karakteristični simboli koji potječu sa Istoka kao kukasti križ (Svastika) i polumjesec. stecci2Pretpostavlja se da potječu od ranokršćanske vjerske skupine Bogumila. Bogumilstvo, kao i kasniji katarski pokret, predstavljaju "renesansu" gnostičkoga dualizma pod utjecajem manihejstva (prema perzijskom vizionaru i proroku Maniju iz. 3. st.) sinkretističkoj religiji koja je spojila učenja zoroastrizma, kršćanstva i budizma. U ranom srednje vijeku Rašćane se nalaze na području tkz Crvene Hrvatske i to kao njen zapadni dio pod nazivom Paganija. Značajan je i utjecaj popova kuca3Glagoljaša koji su se u bogoslužju koristili glagoljicom i staroslavenskim jezikom i odupirali utjecaju Rima i latinskog bogoslužja što je jedan od razloga zašto je ovo područje u srednjem vijeku nazivano Paganija (izvedenica od pogani- nevjernici), u spomen na glagoljično bogoslužje 1900 godine postavljen je križ sa glagoljičnim natpisom iznad južnih ulaznih vrata u crkvu sv .Mihovila,čime je to jedan od najmađih glagoljičnih natpisa na području Hrvatske. Kada su Hrvati naseljavali područje Dalmacije krossnaselili su i područje Rašćana koje je bilo u sastavu župe Gorske koja se prvi put spominje Ljetopisu popa Dukljanina u 12. stoljeću. Različiti povijesni izvori Rašćane najčešće navode kao sastavni dio Vrdola, koji se u pisanim dokumentima prvi put spominje u Kreševskoj povelji 12. kolovoza 1434. godine. Međutim, ta ista povelja navodi i „... u Gorskoi župi: selo Draglan s pravimi, mejami i kotari i selo Kozicu s pravimi, mejami i kotari i selo Hraštane s pravimi, mejami i kotari i selo Vrh Doo s pravimi, mac1...“ Dakle, pored sela Vrh Doo (Vrdol) u Kreševskoj povelji se posebno spominje selo Hraštane (i to ne u sastavu sela Vrh Doo), koje mora biti današnje selo Rašćane u Zabiokovlju jer se nabrajaju redom: Draglan, Kozica, Hraštani, Vrh Doo, ... Iz toga se može zaključiti da Rašćane nije bilo u sastavu Vrdola. Međutim, moguće je da je dio Rašćana nekada bio u sastavu Vrdola i to onaj koji naseljavaju mještani čiji se umrli ukopavaju kod crkve Svetog Mihovila. Naime, ta crkva se spominje kao „... crkva macmatica za selo Vrdol, a to je crkva Svetog Mihovila u Rašćanima, koja se započela graditi koncem XVI. stoljeća, i dovršena je 1601. ... Na starim nadgrobnim pločama u šamatorju crkve sv. Mihovila mogu se uočiti neki karakteristični simboli iz Templarske "ikonografije" kao što su gral, mač i templarski križ (croce templare).Vitezovi Templari ili Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama" (Pauperes Commilitiones Christi Templique Salomonis) osnovan je 1118." nakon prvog križarskog rata s namjerom da kriz3pomogne novom Jeruzalemskom kraljevstvu da se odupre napadima muslimana iz okolice, i da pruži sigurnost velikom broju hodočasnika koji su krenuli u Jeruzalem nakon njegovog osvajanja. Sjedište reda je prvobitno bilo pokraj mjesta gdje je nekad stajao židovski hram, Templum Salomonis, po cemu je i dobio ime. U knjizi Lelje Dobronić "Templari i Ivanovci u Hrvatskoj" spominje se da je kralj Stjepan III odobrio templarima posjed Haco,koji im je darovao Gutimir (Gutitemerus, Godimir) župan Župe gralGorske. Vijest o tome glasi: "Neki posjed imenom Haco, što im je dao župan Gutimir, koji je u ono vrijeme bio župan Gore, dozvolom kralja Stjepana, koji je u ono vrijeme kraljevao u Ugarskoj...".  Župa Gorska bilo je područje današnje Župe, Rašćana i Kozice i dalje do Vrgorca. Što se tiče Templara na ovim prostorima na njihovu nazočnost ukazuje činjenica da im je jedan od osnovnih zadataka reda bilo osiguravanje hodočasnika na putu za Jeruzalem, a kopneni put za Jeruzalem duž Jadranske glava2obale prolazio je upravo kroz zabiokovsku kotlinu.  Sudeći po zapisu Tome Juričića, u kojem su opisane prilike u kojima se odvijao crkveno-vjerski život u Vrdolu (današnje Rašćane i Župa), pri kraju 16 st.: " U ovo vrime ne biaše crkve u svoj Gorskoj Župi nego se mise govorahu na tri mista, to jest: U Orašju, u Postinju i pod kljenom kod Sv. Miovila, a u velike blagdane govorila bi se u Orašju.", očito je da su krajem 16. st postojali ostatci vjerskog objekta(pod kljenom kod Sv. Mihovila).Ostaje kljen1otvoreno pitanje zašto se misa služila u "Postinju", za pretpostaviti je da je na tom području (sjeverna strana kotline) postojao u prošlosti neki manji vjerski objekt, sudeći po postajma sadašnjeg križnog puta, taj objekt bi se mogao nalaziti sjevernije od crkve sv. Mihovila na križanju (sastajalištu) puteva iz gornjih Rašćana prema crkvi sv. Mihovila.Oko 1500 g. ovim područjem vladaju Turci. 1599 g. počinje izgradnja crkve Sv. Mihovila koja je jedna od najstarijih crkava na ovom području (uzima se u obzir mihovil3datum obnove 1600 god) pošto je obnavljana za vrijeme Turske vlasti, gotovo je sigurno da je nastala na temeljima mnogo starijeg vjerskog objekta jer Turci,u pravilu, nisu dozvoljavali izgradnju "novih" crkava . Za vrijeme Turske vladavine ovim područjem, vjerovatno između 1646 i 1649, nastala je i usmena balada o Hasanaginici, radnja se dešavala u Vrdolu (područje današnjih Rašćana i Župe) na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo.1718 g. Vrdol (Rašcane) je oslobođen od AsanaginicaTurske vlasti jer je, nakon tzv. Malog rata, Turska, mirom potpisanim u Požarevcu, izgubila današnju Imotsku krajinu. Poslije toga je u Vrdolu uspostavljena mletačka vlast. Nakon Napoleonove pobjede nad Austro-Ugarskom u bitci kod Austerlitza i Požunskog mira u prosincu 1805. godine, Francuska je, pored Venecije, Istre i Boke Kotorske, u svoj posjed dobila i Dalmaciju, koju su Francuzi zauzeli u veljači 1806. godine. Dalmacija je teritorijalno podijeljena na četiri okruga: Zadarski, Šibenski, Splitski i Makarski.

Makarski okrug je, nadalje bio podijeljen na tri kotara: Makarska, Imotski i Korčula, a selo Rašćane je pripalo obnovakotaru Imotski. U vrijeme vladavine Francuske, tj. u razdoblju od 1806. do 1809. godine, izgrađena je poznata Napoleonova cesta koja je djelomično još u funkciji i koja je, prolazeći kroz Župu, Rašćane, Kozicu, prema Vrgorcu dio sanašnje državne ceste D62. Nakon Napoleonovog poraza u bitci kod Leipziga Dalmacija je ujesen 1813. godine došla pod vlast Austrijskog Carstva koje 1867. godine mijenja naziv u Austro-Ugarska. 1906 obnovljeno je šamatorje oko crkve Sv. Mihovila. Završetkom Prvog pristava2svjetskog rata 1918. godine i raspadom Austro-Ugarske monarhije selo Rašćane je od 1. prosinca 1918. godine u sastavu novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ta kraljevina 3. listopada 1929. godine mijenja naziv u Kraljevina Jugoslavija. Početkom Drugog svjetskog rata i raspadom Kraljevine Jugoslavije Rašćane ulazi u sastav Nezavisne Države Hrvatske (NDH) koja je osnovana 10. travnja 1941. godine. Iako je tadašnji kotar Imotski bio u sastavu NDH, i to u sklopu Velike župe Cetina, spomenik4stvarnu vlast su imali Talijani. U stvari, s obzirom na to da je Rašćane bilo daleko od većih upravnih i vojnih središta, na tom području nije bilo gotovo nikakvih vojnih djelovanja, a različite vojske (Talijani, ustaše, partizani) su samo prolazile i nikada se nisu dugo zadržavale. Ipak, hercegovački četnici, koji su s Talijanima sudjelovali u operaciji „Albia“ protiv partizana na Biokovu, zadržali su se dovoljno dugo da 29.kolovoza 1942. godine izvrše pokolj u Zabiokovlju, ubivši pitom 37 muškaraca iz Rašćana i još 104 stanovnika sela Kozica i Dragljane. Tim žrtvama treba pridodati i tri svećenika: kozičkog fra Ladislava Ivankovića, rašćanskog don Ivana Čondića i rad2župskog don Josipa Braeonovića. Završetkom Drugog svjetskog rata Rašćane je u sastavu Jugoslavije, koja je pod dominantnim utjecajem komunista i pod različitim nazivima postojala je sve do 1991. godine. Sabor Republike Hrvatske je 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i od kada je Rašćane u sastavu Republike Hrvatske. Administrativno uređenje područja Zabiokovlja iz doba Francuske vladavine na tim prostorima, barem u dijelu koji se odnosi na kuzinaselo Rašćane, vrijedila je sve do 1952. godine. Tada je, na zahtjev nekih utjecajnijih mještana, provedeno izjašnjavanje (referendum) sa željom da se Rašćane pripoji kotaru Makarska, opravdavajući to ekonomskim razlozima (bolja prometna povezanost i sl.). S obzirom na to da su rezultati izjašnjavanja po pojedinim zaselcima bili takvi da ih nije bilo moguće „silom“ odcijepiti od kotara Imotski, dotadašnje jedinstveno selo Rašćane je podijeljeno na dva nova sela: Rašćani Gornji (sa zaselcima Ercezi, Šimići, stolPrgometi, Selaci, Lendići i Karlušići) i Rašćani Donji (sa zaselcima Ljubeć, Rotni Dolac, Lužine, Rupa, Vodenjak, Gomila, Družijanići, Zelići, Grkljani, Boduli, Mali Godinj, Ožići, Veliki Godinj, Pejkovići, Njivice, Čelj, Belaići, Knezovići, Bebeci, Panžići, Polizi, Sokoli, Moruklje, Gradina, Bašići i Nuići). Kasnije je naziv sela Rašćani Donji promijenjeno u raniji naziv Rašćane (bez priloga „Donje“). Novijom administrativnom podjelom, još u vrijeme Jugoslavije (SFRJ), Rašćane je pripalo općini Vrgorac, a raspadom Jugoslavije zrvanj2(SFRJ) 1991. godine cijela ta općina (pa tako i Rašćane) je u sastavu Republike Hrvatske. Nakon što je 2006. godine Vrgorac dobio status grada, Rašćane postaje naselje grada Vrgorca.U domovinskom ratu je osam Rašćanaca izgubilo život, u uspomenu na njih i na ostale branitelje sa područja općine Zagvozd, na odmorištu autoceste je podignut spomenik hrvatskim braniteljima s područja Zabiokovlja .Trend iseljavanja se nastavio i u 20 st. tako da značajan broj ljudi porijeklom iz ovog kraja živi u Makarskoj i spomenik3Splitu. Posljednih godina, usprkos općoj globalizaciji, obnavlja se značajan broj kuća (uglavnom kao vikendice), jedan od dobrih primjera je i zaseok Veliki Godinj gdje se kuće obnavljaju poštivajući zatečenu arhitekturu i upotrebljene materijale. Međutim značajnji razvoj može se očekivati samo ako se pokušaju valorizirati prednosti ovog područja u eventalnom razvoju turizma i ekološke poljoprivrede. Glavne zapreke nekom bitnijem pomaku su rascjepkanost poljoprivrednih površina, kao i spomenik2nedostatak suradnje među preostalim stanovništvom koje ne može pronaći zajedničke dogovorne interese u cilju unapređenja opće kvalitete života na ovim prostorima.U posljednje vrijeme smo svjedoci proboja autoputa po padinama brda na Istočnoj strani kotline što je ostavilo ružan ožiljak ispod vrha sv. Ilija, Satulija ili Šibenik. Nadamo se da će tijekom vremena i taj ožiljak djelimično zarasti i da će ova mala kotlina sačuvati nešto od svoje "nedirnutosti" kroz buduća razdoblja.